Skoro svaki roditelj je bar jednom rekao ili pomislio “samo želim da moje dete bude srećno.” A verovatno nije ni razmišljao o svojim rečima, jer je to jedna od onih rečenica koja se izgovara nehajno, jer se podrazumeva njena ispravnost, jer se podrazumeva da je to normalna želja svakog dobrog roditelja.

Ono što je istina jeste da naša deca ne samo da ne mogu uvek biti srećna, nego i ne treba. Sreća je osećanje, a osećanja dolaze i prolaze, nisu stalna, menjaju se. 

A onda na tu želju, da deca samo budu srećna, dolazi i potreba roditelja da usreći dete, da učini sve da ga sačuva od patnje, razočarenja, tuge…

I kada dete vidi da njena drugarica ima novu lutku, mama kaže “Idemo posle vrtića da kupimo i tebi.”

Kada dete izgubi u igri, tata kaže “Nije važno, idemo ti i ja na sladoled”

Kada ga drug povredi “Ionako niste baš dobri drugari, imaš ti toliko prijatelja.”

Kada je dete nervozno i nesigurno “Nema razloga sve si naučila, sve znaš.”

Konstanta potreba da se dete sačuva i skloni od neprijatnih osećanja, da se brzo oraspoloži i usreći

I ne samo zato što roditelj veruje da dete treba da bude srećno i da je njegov posao da ga usreći, već i zbog toga što roditelj ne može, odnosno nije naučio da se nosi sa jakim i neprijatnim osećanjima.

A dete samo želi da oseti svoja osećanja i da mu neko kaže “Ti možeš da se nosiš sa svim osećanjima, ona nisu veća i jača od tebe. Osećanja su deo života, ne možeš izbeći tugu i razočarenje, ali imaš podršku i nisi sam, ovde sam za tebe.”

Deci su potrebni roditelji koji se osećaju sigurno i samopouzdano u momentima njihovih jakih osećanja. Roditelji koji mogu da budu prisutni u momentima kada dete oseća bespomoćnost, razočerenje, stid, bes, nervozu, tugu… Roditelji koji ne žele samo da ih usreće.

Posao roditelja je da osamostali dete, da osnaži dete da veruje u sebe, da razvije kod deteta odgovornost, kao i da pruži detetu bezuslovnu ljubav i podršku. 

Posao roditelja je da donese neke teške odluke, odluke koje se detetu neće uvek svideti, da kaže NE. 

“Ne može više slatkiša.” 

“Ne možeš duže da budeš napolju.“ 

“Ne možeš da instaliraš tu igricu.”

I kada roditelj želi da postavi granicu jer zna da je dobra za dete, ali ne želi da razočara ili rastuži dete u njemu nastaje konflikt. Taj konflikt roditelji najčešće pokušavaju da reše tako što ubeđuju dete u svoju odluku. Čekaju da dete shvati da je odluka u njegovom interesu, da prihvati odluku, da se ne ljuti, da bude srećno. 

Kada roditelj veruje da treba da usreći dete i pokušava to da uradi:

  • uči dete da se skriva od neprijatnih osećanja, smanjujući detetovu otpornost,
  • ne postavlja granice deci što stvara nesigurnost kod dece i iznova smanjuje njihovu otpornost
  • uskraćuje dete da preuzme odgovornost za sebe, uči ga da čeka da neko reši njegove probleme umesto da se bori za sebe.  

Ne govorim da ne treba da činimo lepe stvari za svoju decu, samo govorim da ne treba da ih čuvamo od života, već da ih osposobimo za život.

I sad ako nije posao roditelja da usreći dete, čiji je to posao?

To je posao deteta, da usreći sebe.

Zato umesto da nam cilj bude da usrećimo decu, mnogo važniji cilj je da ih naučimo da se nose sa svim osećanjima, da ih prihvate, osete, nauče i nastave dalje.

Da bismo to mogli da naučimo decu, prvo moramo naučiti sebe. 

Za početak prihvatite da su sva osećanja korisna i dobra, iako ne prijatna.

KNJIGA KOJA TE RAZUME može pomoći vašem detetu da bolje upozna svoja osećanja i nauči kako da upravlja njima, saznajte više o knjizi ispod.